Ne može se reći ovde je početak, a isto tako niko ne sme reći ni da je video kraj. Kreće se, a stoji. Severno, Ledeno, Crveno, Mrtvo, Tiho… Toliko naziva za razne delove ali ta snažna ogromna celina nema ime. Kažem snažna, a ona je blaga i pored svoje snage nikom se ne suprotstavlja, prima sve što u nju dođe ne pitajući odakle ide i koje je boje.
Sve reke teku u tu jednu veliku „baru“, a ona je uvek ista. Njena beskrajna širina i moć uspevaju da pomire sve vode sveta, a ne sputavaju ih. Menja im ćud i ukus a da nisu ni svesne, naprotiv zadovoljne su jer su ostvarile svoj cilj postojanja. Došle su do kraja, a opet su na početku.
U isto vreme ima i dan i noć, zimu i leto, sunce i mesec. Pitam se kako je biti i ovde i tamo, biti najveći, imati sve, a nemati ime.
Kroki
3 komentara
Comments feed for this article
1 septembra, 2008 u 21:36
Charolija
Sa velikim zadovoljstvom sam pročitala tvoje priče i zastala i zamislila se i ostala bez komentara na pojedinim mestima, jer posle čitanja, ostaje samo da se čovek zamisli, ali imam i jednu primedbu, a to je… Treba više i češće da pišeš, baš mi se dopada! 😀
Pozdrav
15 decembra, 2008 u 14:12
archibald57
Pridružujem se „čaroliji“ u mišljenju i zamerci. Ono o čemu sam razmišljao dok sam čitao sve što si napisao, pročistilo je neke vijuge koje su mi bile zarđale.
21 februara, 2009 u 12:50
sarah
Nisam citalala komentare, vec samo tekst i rekoh moram da iznesem odusevljenost ovim kratkim i britkim tekstovima, kad ono dva slicna komentara pre mene….
Ove recenice govore o sposobnosti pisca da sa malo reci kaze ono najvaznije i da nas prodrma i probudi iz ucmalosti i baci u razmisljanje….
Ostale tekstove citam cim dodojem do malo slobodnog vremena…