Sedi u sobi i piše, nema pero ni naliv pero, nema olovku ni hemijsku olovku, nema pisaću mašinu, a ni papir. Piše sa svojih deset prstiju, a ruke mu prazne. Soba ne liči na prostoriju pravog pisca jer nema duvanskog dima, šolja od kafe i praznih flaša. Nema ni uređenog haosa, nema čak ni radnog stola. Na krilu drži nešto plastično i kucka po njemu. Nežni otkucaji ritmički remete tišinu, a taj komad plastike verno mu služi i svaki njegov dodir razumno pretvara u slova.
Dok piše, upita sebe „Da li ovo neko čita?“ i obuze ga strah. Zna da su moguća samo dva odgovora na ovo jedno pitanje, a oba ga plaše. Ako niko ne čita, da li to znači da sedi i kucka uzalud, da stvara nešto što nikom nije potrebno i da je lud. Za trenutak suprostavi se strahu i sumnji i pomisli da ipak neko čita, ali opet se uplaši. Pita se šta li je rekao taj neko ko je čitao njegove priče i šta li će reći ako do sada ništa rekao nije. Opet se plaši da li će neko pomisliti da je lud.
Zastade na trenutak, želeo bi da na njegovo pitanje postoji i treći odgovor, ali avaj. Čeka, a ne zna šta čeka i gleda u prazno. Obuzet strahom i sumnjom da li je lud, hrabrost se probudi u njemu i On se seti časa iz srednje škole i priče profesora da je strah normalna pojava i da se normalni samo plaše. To sećanje ga ohrabri i reče sebi „Piši, nije bitno da li neko čita i ako čita šta kaže“.
Kroki
7 komentara
Comments feed for this article
9 septembra, 2008 u 12:01
Charolija
Svaki pisac je pomalo „lud“ na svoj način. „Da li ovo neko čita?“ Šta je briga pisca da li neko čita. Važno je da napiše sve što hoće, a neko će već nekada pročitati i značiće mu sigurno.
Dok nisam napravila svoj blog niko nije čitao ono što sam pisala. Sada pišem i neko čita i u suštini se ništa nije promenilo, samo imam priliku da mi drugi kažu svoje mišljenje o nečemu. I meni ponekad smeta što nema papira i olovke. Ponekad uzmem svoju svesku, pa pišem (po starinski) i sigurno su takve priče najbolje. Papir i olovka su zakon.
20 oktobra, 2008 u 11:45
prichalica
Ja dok nisam obrisala svoj blog, mislila sam da to niko ne čita.
Pošto su mi ti koji su čitali, dokazali suprotno, otvorih ga opet.
I sad pišem, a opet ne znam kome.
Sebi, valjda, zbog sebe sam i počela.
I uvek prvo pišem na papir, pa tek onda na blog.
Stara navika koju ne želim da promenim. 😉
Veliki pozdrav, sjajan je blog! 😉
23 oktobra, 2008 u 09:51
mahlat
Svako ima svoju atmosferu kreativnog ludila… prvi put sam ovde pa ne znam sta znaci Kroki na dnu teksta ali bio bi ovo odlican kroki za dobru pricu.
Uvek pisemo za sebe, zna se ko su oni koji pisu za druge.
23 oktobra, 2008 u 19:06
prichalica
Mahlat, apsolutno se slažem sa tvojom poslednjom rečenicom.
PoZz! 😉
4 decembra, 2008 u 10:25
ordomundi
,,Можда је у причи и причању садржана права историја човечанства…“
15 decembra, 2008 u 14:06
archibald57
Svako ima pravo na svoje mišljenje o meni. To mišljenje ne zavisi samo od mene. Isto tako, ne zavisi samo od mene da li će neko misliti da sam lud ili ne. Ako neko pomisli da jesam, to ne znači da je stvarno tako – možda je obrnuto.
2 septembra, 2009 u 22:44
malabreskva
Čak i da nikom nije potrebno to što je napisao, potrebno je samom piscu, njega to ispunjava i on je time srećan. Dovoljno.
Neko bi rekao „ko zna zašto je to dobro “ 🙂