Sedi u sobi i piše, nema pero ni naliv pero, nema olovku ni hemijsku olovku, nema pisaću mašinu, a ni papir. Piše sa svojih deset prstiju, a ruke mu prazne. Soba ne liči na prostoriju pravog pisca jer nema duvanskog dima, šolja od kafe i praznih flaša. Nema ni uređenog haosa, nema čak ni radnog stola. Na krilu drži nešto plastično i kucka po njemu. Nežni otkucaji ritmički remete tišinu, a taj komad plastike verno mu služi i svaki njegov dodir razumno pretvara u slova.

Dok piše, upita sebe „Da li ovo neko čita?“ i obuze ga strah. Zna da su moguća samo dva odgovora na ovo jedno pitanje, a oba ga plaše. Ako niko ne čita, da li to znači da sedi i kucka uzalud, da stvara nešto što nikom nije potrebno i da je lud. Za trenutak suprostavi se strahu i sumnji i pomisli da ipak neko čita, ali opet se uplaši. Pita se šta li je rekao taj neko ko je čitao njegove priče i šta li će reći ako do sada ništa rekao nije. Opet se plaši da li će neko pomisliti da je lud.

Zastade na trenutak, želeo bi da na njegovo pitanje postoji i treći odgovor, ali avaj. Čeka, a ne zna šta čeka i gleda u prazno. Obuzet strahom i sumnjom da li je lud, hrabrost se probudi u njemu i On se seti časa iz srednje škole i priče profesora da je strah normalna pojava i da se normalni samo plaše. To sećanje ga ohrabri i reče sebi „Piši, nije bitno da li neko čita i ako čita šta kaže“.

Kroki