Otišao je u taj grad, nije bio nepozvan. Imao je taman toliko godina da je konačno morao biti tu. Pozvali su ga da dođe, a on nije mogao da bira i jednostavno morao je da ode.

Ništa mu nije bilo jasno. Pozvali su ga, a iskrene dobrodošlice nije bilo. Naprotiv, dočekala su ga neka namrštena lica puna mržnje i prezira.

Dobio je svoje mesto na spisku, svoj krevet, svoju garderobu, ali je izgubio slobodu. Spavao je budan, plakao u sebi i jecao na sav glas ali toliko glasno da ga niko nije mogao čuti.

Zašto, zašto, zašto? Postavljao je u sebi pitanja jer svako postavljeno pitanje iziskuje odgovor, a traženje odgovora zaokupi misli i olakšava boravak ma gde se ko nalazi.

Tražio je način da pomogne sebi, da prevaziđe bol, patnju, bes i očajanje. Našao je lek, lek koji lekari ne prepisuju, koji nigde nije zabranjen, besplatan i dostupan svima i na svakom mestu. Biće mu bolje kada potroši celu dozu tog leka koji se zove vreme.

Trošio ga, ne može se reči sa uživanjem, ali ipak ga je trošio i potrošio. Na kraju kada je njemu bilo bolje od tog leka, bilo je bolje i svima koji se nisu lečili na njegov način, a došli su zajedno sa njim.

Kroki